Wes Craven's New Nightmare (1994)

MMMože li Heather Langenkamp posljednji put odigrati ulogu Nancy i uhvatiti u zamku zlo koje pokušava ući u naš svijet, zlo u obliku Freddyja Kruegera...

Posljednji dio jedne od najpopularnijih horor franšiza, ali ujedno i najspecifičniji po mnogočemu, New Nightmare nije your everyday Nightmare on Elm Street film. Nakon šest kojekakvih, dobrih i prilično loših nastavaka nakon originala, za redateljsku stolicu ponovno je zasjeo idejni kreator, legendarni Wes Craven, koji je, nakon svih mogućih projekcija Freddyja Kruegera u snovima i filmskoj stvarnosti, odlučio omiljenog antagonistu staviti u naš stvarni svijet, kreirajući jedan oblik meta-horora. Nešto što je, doduše, na mnogo popularnijoj razini napravio sa Scream serijalom dvije-tri godine kasnije. Dakle, ekipa koja je zaslužna za snimanje Nightmare on Elm Street, od glumaca do filmske posade, sada biva napadnuta od strane čudovišta kojega su sami kreirali, uglavnom se to dotiče Heather Langenkamp aka slavne scream-queen Nancy Thompson iz originalnog dijela te njezine obitelji. Utjelovila je svog lika ovoga puta u stvarnosti, a također legendarni Robert Englund glumi ustvari sebe, a ne Freddyja Kruegera. Jedan prilično zanimljiv koncept kojega ne bismo očekivali od ovakvog horor serijala, ali je taj isti pokušao služiti kao osvježenje cjelokupnom serijalu i na neki način ga dostojanstveno završiti, barem prije nego desetak godina kasnije izađe kultni Freddy vs. Jason. Je li u kvalitetnom zaključivanju serijala New Nightmare to uspio postići? U jednu ruku da, a u onu ruku s Freddyjevom rukavicom baš i ne.

Meta koncept gdje se sve događa u stvarnosti i gdje nas Freddy posjećuje može itekako biti zanimljivo odrađena, što i jeste bila, no u ponekim je sekvencama taj omjer stvarnosti i snova pogubljen, egzekucija je nekad bila baš bedasta i tu se vidio manjak ozbiljnosti prema scenariju, iako je zapravo Wes Craven bio taj koji je htio za sami kraj serijala uozbiljiti serijal i maknuti ga od onih komičnih elemenata kakve su imali četvrti, peti i šesti dio. Uspio je u jednom - Freddy Krueger u ovom je dijelu definitivno, uz originalni film, najozbiljniji i najokrutniji. I dok se ostatak serijala uglavnom bavio scary momentima kada dođe neki san (a to su u svakom filmu bili ujedno i najbolji dijelovi), ovdje se radnja više fokusirala na teroriziranje pojedinca, u ovom slučaju Nancy Thompson i njezinog sina, stoga je New Nightmare zapravo možda i jedini nastavak gdje se "napetost", ako je možemo uopće tako nazvati, osjeti tijekom većine filma. E sad, tu dolazimo do problema s kojim sam se ja kao gledatelj suočio, nebitno koliko puta pogledao ovaj film: nebitno koliko puta gledali Nancy, odnosno pardon, Heather u nevoljama, uvijek ću imati taj neuvjerljivi dojam oko mučnih scena, primjerice kada joj se dogodi nekakva tragedija, ili kada se treba suočiti sa nadrealnim stvarima, Heather jednostavno ne isporuči ono što bih od nje očekivao, odnosno ono što smo dobili kada je actually glumila nekoga drugoga, a ne sebe. Zapravo, najveće zlo oko ovog filma je što je, unatoč svim meta zanimljivostima, uspio ispasti totalno suprotno - nezanimljiv i osrednji. Dosta sam čitao filmske kritike koja govori o filmu upravo suprotno, međutim, ima tu dovoljno stvari koje su me zasmetale i kojima jednostavno ne mogu dati za pravo da se ovaj film smatra jednim od boljih u cijeloj franšizi, barem nikako ne bolji od prva tri dijela, pa ni od Freddy vs. Jason.

Koncept meta horora nastavio se popularizirati i dalje, nije New Nightmare pionir takvoga vida snimanja i priče, ali je svakako poslužio Cravenu kao odličan poligon za kreaciju Screama. U tom segmentu možemo sedmom NOES filmu biti zahvalni, ali u mnogo toga mu s pravom možemo spočitati finalna rješenja. Jedna čvrsta trojka zapravo bi bila najzaslužnija, budući da sam se zabavio jednako kao što sam se i umorio, a tome nisu pomogli ni poboljšani CGI i praktični efekti naspram nekih svojih prethodnika. No, da je došao kao pravo osvježenje nakon najgoreg šestog filma, to definitivno.