Two Evil Eyes (1990)

Dva horror majstora - zombie lord George A. Romero i prvak talijanske horror kinematografije Dario Argento udružili su se u filmu Two Evil Eyes - filmu koji je u dva zasebna dijela ekranizirao dvije novele američkog horror pisca Edgara Allana Poea - The Facts in the Case of Mr. Valdemar i The Black Cat.

Oduvijek su mi bile zanimljive horror kolaboracije poznatih redatelja, bilo da je netko ekranizirao popularnu horror priču pa da je spisatelj sudjelovao u scenariju ili da su se dva redatelja našla ili u produkciji ili u scenariju te ostvarili neki horror film. Za Two Evil Eyes sam iskreno čuo dosta slabo, eventualno sam na nekim forumima uspijevao vidjeti da ga netko posjeduje u kolekciji ili da kažu da je ok film...i to je to. No što je je - iako je film baziran na odličnim pričama i iza kamera nalazi se stara garda - film nikada nije uspio toliko zamijećen, ili barem ne onoliko koliko bi trebao. No, za horrorljupce ovaj će uradak biti obvezno štivo, čak i za ekstremne ljubitelje Poove bibliografije. Prije nego što krenem detaljnije o segmentima, moram pohvaliti inicijalnu ideju i nastojanje da se ožive brutalnosti koje je pisao jedan od najboljih autora svih vremena, a kada se toga dohvate i odlični horror redatelji (dobro, koji su u zadnjih par godina s filmovima zastranili), vjerujem da rezultat ne može biti potpuni krah i da će se nečega dobrog u najmanju ruku pronaći. Ispostavilo se da je to istina, jer je Two Evil Eyes ispao sasvim solidan horror koji uz nekoliko mana nije bio odviše naporan za gledanje, niti se dogodila neprobojnost akcije u dijelovima u kojima treba postojati, sasvim pristojno horror djelce od dva sata. 

Prva priča govori o Jessici Valdemar (Adrienne Barbeau) čiji je muž na samrti dok ona pokušava izmusti novce prije smrti hipnozom koju je Valdemaru postavio njen ljubavnik dr. Robert Hoffman. Nedugo nakon Valdemar umire ostajući u hipnozi koja mu zatim omogući da postane živi mrtvac. Radnja je prilično jednostavna i dobro realizirana, Romero je napravio upliv zombie tematike u priču koja to ne sadrži i to je dosta dobro koncipirano, a s obzirom da nisam čitao originalnu priču ne mogu reći koliko se točno toga promijenilo u scenariju. 

Paranoja koja počinje opsjedati Jessicu oko smrti njenog muža odlično je odglumljena, a 55 minuta ovog segmenta relativno brzo prođe, pogotovo nakon sredine segmenta kada se priča počinje zakuhtavati. Efekti na mjestu, sablasni Romerovi mrtvaci i zanimljivih nekoliko splatter scena na kraju - dobar horror. Također, ovoga je puta Romero iskoristio poznatu rečenicu ''They're coming to get you, Barbara!'', naravno, u verziji s Jessicom.

Druga priča govori o Poovom najpoznatijem djelu kojega su vjerojatno svi srednjoškolci voljeli, a riječ je o sudbini crne mačke fotografa Rodericka Ushera i njegove žene Annabel. Usher je fotograf koji fotografira ubojstva i slične policijske istrage, a jednoga dana njegova žena dovodi crnu mačku u kuću i od tada Usheru (Harveyu Keitelu kojemu je ovo prva horror uloga) sve krene nizbrdo. Sjetivši se kako bi mačka mogla poslužiti kao model za njegovu knjigu, stavi je pred kameru, počinje ju daviti da bi je na kraju usmrtio. Žena mu na to počinje opravdano histerizirati i tu kreću problemi sa sve većim gubitkom normalnog psihičkog stanja jedne osobe. Vjerojatno svi znate kraj ove priče tako da neću puno ni pisati, ali Dario Argento je ovdje napravio jako tenzičan i nemiran segment, bazirajući se na moralne strane likova i kvalitetno ih analizirajući u relativno kratkom vremenu (50-ak minuta). Osim dobrih strana, moram spomenuti i povremenu otegnutost te ubacivanje nepotrebnih scena i dijaloga u priču, no, svatko gleda neku priču na svoj način. Pohvala također ide efektima i gore scenama te odličnoj Keitelovoj glumi. 

Kratkom analizom obje priče došao sam do zaključka kako mi je drago što sam ih pogledao, unatoč nerijetkoj sporosti i povremenim nebuloznim i nebitnim stvarima. Smatram da je ovo štivo za svakog ljubitelja horrora, no ne vjerujem da će ostali kojima to nije primaran žanr pronaći nešto u ovom vidno sadržajnom filmu. Šteta je što neki horrori loše prođu, a nikada se nisu ni imali priliku predstaviti u boljem svjetlu.