The People Under the Stairs (1991)

Odmah prije početka recenzije želim vam svima sve najbolje i puno dobrih filmova u 2011. godini!

Dva provalnika i klinjo iz geta upadaju u ondašnju kućerinu dvoje bogatih ljudi koji navodno sav novac i prihode iz geta uzimaju k sebi. Problem je što kad jednom uđu, nailaze na problem pri izlasku i sav užas u kući za kojeg su mislili da su bajke za djecu postaje stvaran...

2011. godinu počinjemo s filmom Wesa Cravena koji je poznat po svojim hitovima poput Nightmare on Elm Street i Scream serijalu, a koji 91. pravi svoj jedan u nizu horrora, The People Under the Stairs. Ovaj uradak je poznat po svom brutalnom, ali nažalost realističnom prikazu svijeta u kojem dvoje poremećenih 'roditelja' može dovesti svoje dijete u takvu marginu da ne može ni izaći iz svoje kuće ni vidjeti sunčevog svjetla. Cravenova manija koja utječe na živce svakim njegovim filmom pokazuje ustvari sliku današnjeg društva koliko god bizarna ona može biti. Fantastično lik utječe na živce, ali kako na sve ostalo? Bojim se ne toliko intenzivno. U principu, koliko god će mi ovaj film ostati u sjećanju po svojoj genijalnoj ideji, toliko ću ga zaboraviti što se tiče gotovo svega ostalog. Nažalost, dojam o filmu mi se znatno smirio kada sam shvatio da se sve to moglo izvesti u sat vremena, a ne u više od sat i pol koliko traje. Zadnja polovica filma upada u neshvaćenu monotoniju iz koje sam se jedva uspio izvući jer sam čekao samo da vidim kraj filma.

Da...najveći problem ovog filma s dobrim potencijalom je blaga dosada koja se pojavljuje u trenutcima i u nekim oduženim scenama. Scenarij nije baš toliko briljirao koliko sam mislio da hoće, ali pozitivna stvar je ta što Craven uz humor uspijeva predočiti socijalnu poruku filma i uz korištenje neke vrste rasizma (sve se može detaljnije vidjeti u filmu). Gluma u filmu je jaka, moram priznati da dugo nisam vidio 'bolesnije' odrađenu ulogu manijakalnog oca Evereta McGilla (Stepfather i Shining ne ubrajam sad), koji je sa svojim glasovnim mogućnostima i pokretima tijela stvorio stvarno neobičnu napetost i atmosferu kroz cijeli film. Valja svakako spomenuti i odličnog, tada mladog Brandona Adamsa koji je svoju ulogu proveo u maksimalnu kvalitetu. Zamke i skriveni prolazi u filmu su većinom zadovoljili, nema nekakvog pretjerivanja i drago mi je da se redatelj nije htio odmicati od svog početnog motiva: što realističniji prikaz. Kraj filma također nije loš, mogao je biti čak i malo zakompliciraniji, ali solidno je zaokružio cijelu priču.

Ovaj humoristični horror je svakako dobar potencijal i neće vam biti žao ako ga pogledate (pogotovo ako ste fan starijih klasika), ali obratite pozornost na blagu monotoniju, odnosno sporost u filmu i duboko se zagledajte u film jer neke scene koje su bitne bi vam mogle promaći. U biti, dobar film kojem ću me možda jednog dana vratiti, ako se ikada budem zaželio brutalnosti modernog društva.