The Fourth Kind (2009)

Nakon misteriozne smrti muža doktorice Abigail Tyler, ona nastavlja njegova istraživanja o nestancima ljudi u malom mjestu u Aljasci i shvatila je da svatko u svojim noćnim morama ima jednu povezanost: svakog su posjetila čudna i neljudska bića. Problemi nastaju kada pacijenti postaju nesnosni i bijesni, a doktorica i sama otkriva da joj snovi postaju isti kao i kod pacijenata...

The Fourth Kind je konačno jedan od filmova s izvanzemaljcima koji se našao na mojoj listi gledanja. Jedan od rjeđih novijih filmova koji se iscrpno i ozbiljno bavi tom tematikom sa susretima s alienima. Inače, susreti četvrte vrste (kako naslov govori) su otmice i proučavanje ljudi, s time se prvenstveno bavi ovaj film i sve je to nekako zanimljivo konstruirano. Film je inače baziran prema istinitim događajima te se u filmu stalno pojavljuju prizori iz stvarnog života, odnosno arhivske i realne snimke s početka 21. stoljeća. Koliko je to uvjerljivo i autentično, prosudite sami. Paralelno s realnim snimkama prikazuju se scene iz filma te se vidi očito nastojanje redatelja Olatunde da nas uvjeri kako je to sve zapravo...stvarno. Mene nije uvjerio, jer problem kod filma je taj što je iritantno spor i mlak. Taman kada kreće obrađivanje teme i radnje koja treba postajati sve napetija, sve padne u vodu i gledatelj se doslovno može zapitati čemu sad ova bezvezna scena kad je od toga mogla nastati strašna i napeta scena? Problem je manjak ideja i mlak interes.

No valja priznati da je ovo redateljevo prvo ozbiljno djelo i s ozbiljnim glumcima pa se još to nekako i probavi, ali stvarno se moglo malo bolje potruditi oko realizacije filma i stvaranja onog horrora, a ne oko prikupljanja podataka i svesti film na to da bude prikazan kao jedan dokumentarac.

Efekata u filmu nešto previše i nema, vizualno je ugodan oku i prilično sam zadovoljan viđenim. Osim toga, film upotpunjuje i Milla Jovovich koju uvijek mogu rado pogledati, a tu se nađe i još par glumaca koje smo imali prilike vidjeti. Gluma? Nešto iznad prosjeka, ne govorim za Millu, nego za 'njene pacijente', odnosno sporedne glumce koji su sa svojim načinom ispali dosta nerealni. Minus za to.

Nema nekih pretjerano napetih scena, osim par screamova i iskakanja iz kadra, pomicanje kamere. U usporedbi s napetim trilerom 'The Signs' sa Gibsonom, ovo je smijurija što se tiče napetosti.

Šteta, makar film stvarno nije loš, može se pogledati bez problema, ali smeta me to što znam da se mogao bolje napraviti i da je za to imao velikih potencijala. Valjda je danas tako sa skoro svim novijim filmovima. Tematika s vanzemaljcima je stvarno širok pojam i ako se od filma ne želi napraviti zajebancija, treba sjesti i dobro proučiti što se događalo svih ovih godina u realnom svijetu pa onda na temelju toga napraviti i film. 

Nije loš, ali moglo je puno bolje.