The Blob (1988)

U šumi pokraj omanjeg gradića dogodi se bljesak s neba na zemlju iz kojega se izrodila nepoznata tvar koja se počinje kretati prema gradu ubijajući sve na što naiđe, a dok proždire svoje žrtve, tako i neprestano raste i raste sve dok ne postane gotovo nepobjediva...

Evo me opet u osamdesetima, gdje sam se odlučio zadržati neko vrijeme s obzirom na filmove koje imam u planu pogledati. Ovu zanosnu horror eru iznimno volim i vjerojatno to spominjem već po trideseti put u svojim osvrtima, no uvijek joj se volim vratiti pored svih silnih novih (ne)djela. Takve me faze lupaju kada mi se nakupi horrora koje nisam gledao iz te ere, a jedan od njih je legendarni The Blob. Za one koji ne znaju, Blob je film s kraja osamdesetih koji je ustvari remake od klasika iz 1958. godine sa Steveom McQueenom, no naravno, kako se tehnologija poboljšava i kako je neminovno da se film ovakve vrste i tematike snimi u nekom modernijem obliku, smatram da je remake izvrsno poslužio svrsi i da je vrlo dobro prenio, možda malo i reformirao skromnost svoga prethnodnika. Zato se i ne govori bezveze kako je Blob uspio dobiti kvalitetnog nasljednika koji je u svoj štih dodao mnoštvo boja, splatter scena i morbidnosti koje su ga učinile pravom poslasticom osamdesetih. Veoma mi je drago što sam konačno pogledao ovaj film jer sam se stvarno nagledao scena u kojima sam uživao i koje su stvorile pravu humorističnu primjesu čistokrvnom horroru. Mislim, sama ideja da vas napada ogromna masa je u najmanju ruku posebna. Svakako je i za pohvaliti to što se ta živina ne događa samo tako, već je scenaristički pametno upotrebljena i na neki se način kritiziralo američki način razmišljanja oko kolateralnih žrtava što je svakako za osudu i raspravu. Blob je definitivno jedan od boljih horrora iz osamdesetih koje sam pogledao u posljednjih nekoliko godina.

U fokusu filma nalaze se Kevil Dillon (look-alike Ethana Hawkea) kao bad-ass teenager motorist i Shawnee Smith (Jigsawova djevojka) kao ugledna učenica, koji će morati udružiti snage nakon što im situacije ne budu dopuštale nikakvu drugačiju soluciju. Način na koji Blob proždire svoje žrtve uistinu je impresivan i jako zabavno snimljen, iako naravno, netko tko bi ovakve stvari smatrao suviše ozbiljnima mogao bi ih okarakterizirati kao jeftin pokušaj stvaranja nečeg efektivnog i kvalitetnog, no dobro se zna koliko su bili ograničeni tadašnji filmovi i logično je da će se za neke teže ostvarive efekte primijetiti da nisu na zavidnoj razini. No mimo toga, uspoređujući ih s nekim drugim filmovima iz bližih godina, Blob je definitivno na visokom nivou. Živo me zanima kako bi današnji Blob izgledao s dobrom produkcijom. Neprestana makljaža i morbidnosti (dio možete vidjeti na slikama) uistinu su me iznenadili svojom dinamičnošću i čestim pojavljivanjem, kroz film se konstantno nešto događa i to je veoma pozitivna stvar jer vam se niti u jednom trenutku ne učini da je film skrenuo s puta ili da je postao monoton, jednostavno se prepustite ubojitim akcijama i interesantnim likovima, a neki od likova kao da su ispali iz Breakfast Cluba, što opet subkulturno odmiče od originala i jasno i precizno stavlja film u modernije razdoblje. 

Blobu ću se rado vratiti za nekoliko godina, jako me ugodno iznenadio i unatoč nekim omanjim greškama uspio se svrstati u sam vrh splatter filmova osamdesetih. Posvetite se ovome filmu jer će vas ugodno iznenaditi, a one malo manje ozbiljne gledatelje nasmijati i zabaviti. Klasik je klasik.