Stage Fright (2014)

Omanji glazbeni teatar koji se sprema za broadwaysku karijeru terorizira maskirani ubojica koji zbog nekih razloga mrzi sve što je vezano uz glazbu i teatar...

Eto nam novi slasher nakon nekog vremena, k tome još i slasher mjuzikl. Prilično čudna kombinacija, relativno novi redatelj Jerome Sable iznenadio nas je takvom koncepcijom. Viđali smo i prije horror mjuzikle, najpoznatiji je svakako Sweeney Todd s fantastičnim Deppom, zatim The Wicker Man te noviji Repo! The Genetic Opera, no film s ovakvim konceptom još nismo vidjeli, što je svakako plus jer neprestano nedostaje neke inovativnosti u horror svijetu. Koliko je ovo zapravo horror film, a koliko mjuzikl? Uspoređujući to dvoje, može se reći da postoji podjednaki omjer glazbe, plesa te ubojstava i krvi, a ono što me iznenadilo te što nisam nigdje prije gledanja filma vidio - film je pun elemanata komedije. To je ono što je na neki način uništilo moje gledanje ovog filma, jer se iskreno nisam nadao da će ubojica dok ubija nekog growlati, a u pozadini da se pušta neka heavy metal razbibriga. To je samo jedan od primjera zašto film nije ispao ono što sam očekivao, a to je napeti ubojica u moru mogućnosti za ubijanje u svijetu kazališta. Mjuzikl mi čak i nije toliko zasmetao, makar je teško za spojiti nekakav veseli repertoar s ozbiljnom situacijom gdje vam prijatelji i kolege bivaju masakrirani. Dosta neprecizan koncept iznjedrio nam je jako prosječan slasher film koji će upravo zbog toga i nestati u moru ostalih nepoznatih slasher filmova. Srednja ocjena maksimalan je rezultat koji mu mogu dati samo zbog toga što mi film, osim bijedne sredine, nije bio naporan i prezahtjevan. Ali osim toga, još jedan relativno loš film iz 2014. godine. 

Počinjemo s interesantnim ubojstvom i s mogućnošću ozbiljnog filma. Nakon toga, kada se stvari premjeste 10 godina poslije, počinju sranja s nepotrebnim pjesmama i teen drame oko audicije za predstavu itd. To će trajati jedno dobrih pola sata sve dok se ne dogodi sljedeće ubojstvo. Da, rascjep između ubojstava je nevjerojatno velik za jedan slasher film. Ubojstva su manje više ok i koriste se razni alati, nema toliko krvi i ubojica je vidno bolestan barem tijekom ubojstava, ali čuti ubojicu kako priča nekim životinjskim tonom, to je jako bezveze. Općenito čuti ubojicu kako priča. Za otkrivanje ubojice niste trebali imati previše mozga, jednostavno je premalo likova u filmu da se sada stvara špekulacija oko toga tko bi mogao biti <em>who done it</em>. Nadalje, likovi su imali vremena da budu razrađeni, glavna glumica je dostojna i ima dobar potencijal za daljnje uloge, ostali likovi su ili iritantni ili prezabavni da ostanu dugo živi, klasik špranca u horror vodama. Humoristični elementi nisu brojni, ali ih ima dovoljno da unište i onu malu ozbiljnost koju je film donosio, tako da ovdje uopće ne možemo pričati o nekom horror filmu kada tu uopće nema scary trenutaka osim ubojstava, koja na kraju krajeva ispadnu smiješna zbog, je li, ubojičinog talenta za pjevanje. Pjesme su, osim što nikako ne pašu uz film, lijepo snimljene i zanimljivo su skladane.

Stage Fright je bezvezan horror, s nepotrebnim glazbenim dijelovima i humorističnim elementima koji, da ih nije bilo, imali bi jednu dobru ideju i znatno brutalnijeg ubojicu, ovako, to je sve prosječno, mlako, neutabano i neproporcionalno. Slabo, slabo...