Kratki pregled pogledanog XXIX

Bolesni i očajni John Kramer putuje u Meksiko na riskantan i eksperimentalni medicinski zahvat u nadi da će pronaći čudesni lijek za svoj rak, no otkriva da je cijela operacija bila prijevara gdje se uzima novac najranjivijima. Međutim, nabasali su ovoga puta na krivog...

Svatko tko čita ovaj blog zna da mi je ovo među najdražim horor serijalima, a kada je krenuo izlaziti prije 19 godina, tada mi je kao klinji to bio potpuni hit i Jigsaw mi se urezao u pamćenje kao vjerojatno najinteligentniji i najosebujniji fiktivni serijski ubojica (mada on kaže za sebe da to nikada nije nikoga ubio). Kevin Greutert već se doticao serijala i žanra općenito (Jessabelle, Visions), a zaslužan je za vrlo dobri šesti i dosta slabi sedmi dio, koji je 2010. godine označavao kraj serijala, sve dok se nije reanimirao 2017. godine. Ima tu i deveti dio iz 2021. godine s Chrisom Rockom, koji je poslužio kao dio istog univerzuma s već davno mrtvim Johnom Kramerom, ali s copycatom, a eto nam sada i jubilarnog desetog filma, desetke koja je na svu sreću svijeta uspjela dostojno zaokružiti (čak) dvadesetogodišnji apsolutni hit horor i kino industrije. Ovdje smo dobili film koji ponovno narušava linearnost serijala i ovdje se vraćamo u vrijeme između prvog i drugog filma. Dakle, John Kramer je itekako živ, no ne samo to, ovaj Saw se razlikuje po tome što je gotovo u potpunosti film posvećen isključivo njemu, a ponovno ga je fantastično utjelovio 81-godišnji Tobin Bell. Kramer je bolestan, neki temelji zamki nastaju, priprema se lagana osveta svima koji su ga skoro pa životno ugrozili, ali najveći test proživjet će oni koji su ga najviše i prevarili i dali mu nadu u normalan život - lažni kirurzi, liječnici koji će dolijati dosad, rekao bih, jednim od najbrutalnijih Kramerovih zamki dosad. Imamo ovdje i povratnicu, odličnu Shawnee Smith aka Amandu, a zanimljivo je bilo vidjeti kako su i John i Amanda portretirani najpozitivnije od svih nastavaka dosad, a ono što posebno cijenim je dobivanje mogućnosti da malo detaljnije dobijemo uvid u njihove početne motive, genijalnost (ili ludost) iza pojedinih planova i pozadinu svih događaja općenito. Prvih sat vremena filma nije ništa što nas može podsjetiti na dosadašnje filmove, a nakon toga kreće atmosfera koja pruža nostalgiju i sjećanje na najuspješnije trenutke serijala, dosta kvalitetnije odrađene od zapravo većine nastavaka. Ne bi se reklo da će ijedan horor to doživjeti u svojem desetom izdanju, ali nevjerojatno mi je drago da gledateljstvo općenito nanovo "hookalo" na serijal i da se raduje nekom budućem filmu, jer je ovaj film i po mom mišljenju vratio vjeru u reinkarnaciju originalnih postulata zbog kojih smo svi zavoljeli Slagalicu strave. OK, mislim da ne moram previše naglašavati da i ovdje imamo gotovo pa nemogućih banalnih trenutaka i kako se sve poklopilo savršeno egzekutorima zamki, no to je ipak fikcija za koju je dovoljno da je dojmljivo izvedena i bit će prihvaćena među gledateljima i kritičarima. Saw X je pravi fan-pleasure film kojemu se malo tko nadao, a pogotovo da će biti među top 3 filmova franšize. Ima svojih nedostataka i manjkavosti, ali glavnina je i više nego ispoštovana.

U izoliranom mjestu, dva brata pronalaze čovjeka zaraženog demonima koji se upravo sprema "roditi" samo zlo. Odluče se riješiti tijela, ali zbog tog su postupka nehotice počeli širiti kaos...

Ispala je odlična slučajnost da sam u istoj godini pogledao dva horror uratka argentinskog redatelja Demiana Rugne - prvi je Terrified iz 2017. godine, koji mi se jako svidio zbog svoje posebnosti, zlokobne atmosfere i inovativnosti. Ne provjeravajući što će Rugna sljedeće izbaciti i kada, pojavio se oko halloweena 2023. When Evil Lurks oliti Cuano acecha la maldad, novi film koji je pojavio "niotkuda" i koji je u vrlo brzom vremenu postao po mnogima horor film godine. Šokantan je u svojoj prirodi bio i Terrified, ali When Evil Lurks ipak prelazi na neke još više razine i u velikom ste broju slučajeva mogli doživjeti da se ljudi zgražaju nad određenim scenama - onaj tko je znao što očekivati od ovakvog redatelja i koji gleda puno, puno bolesnije horore ovaj film neće nimalo teško pasti ili biti šokantan, ali ono zbog čega mu se mora odati priznanje je njegova fantastična atmosfera kakva se rijetko više viđa u današnjim horor filmovima. Brutalne scene ovdje samo dolaze u paketu, nisu niti u jednom trenutku okosnica filma, glavni poklon cijelog filma horor fanovima nevjerojatno je dobra izgrađena atmosfera i mističnost oko cijele radnje, kao i u prethodnom uratku, vi nemate pojma zbog čega, kako i zašto i kako će se sve završiti, dosta skučena i kaotična radnja izgrađena je na način da svjedočimo iskonskom, neobjašnjivom zlu koje tjera ljude (i životinje) da se međusobno ubijaju, a da pritom imate osjećaj da se neprestano nešto događa okolo, a da tome nužno ne svjedočimo - e tu je riječ o pravom i iznimno dobrom filmmakingu. Od čega god da krenete - sinister glazbe, odlične šminke i maske, jednako odlične glume, inovativnosti, scena kojih barem 15 mogu nabrojati a da su perfektno odrađene...spreman sam na sva zvona i na sve moguće načine ishvaliti ovo djelo. Ono što ga odvaja od čiste petice je treći akt filma koji, kao i posljednji akt Terrifieda, malkoc šteka. Nije došlo do promjene scenarista niti išta slično, ali osjeti se blagi zamor kvalitete i materijala u tim trenutcima kada se treba zakucati rasplet do samog kraja. Nije remek-djelo, ali siguran sam da ništa slično niste vidjeli niti će u dugo vremena. Ljudi koji poznaju žanr i ono što žanru treba radili su na ovom filmu i na tome im treba odati priznanje.

"It is near, it is everywhere..." - kuga koja se ne širi zrakom niti je fizička bolest, nego ju ne možemo ni vidjeti niti percipirati...dodajte tome još seoski krajolik, živopisne likove i kvalitetnu naraciju i dobit ćete uistinu odličan horor film, a po meni također horor godine.

Problematični zaštitar počinje raditi u pizzeriji Freddyja Fazbeara. Tijekom prve noći na poslu shvaća da noćnu smjenu neće tako lako izdržati, zbog toga što osjeti da nije sam u kompleksu...

Ne trebam vjerujem puno opisivati o kakvom je ovdje naslovu i filmu riječ, dovoljno je reći kako je riječ o jednoj od najpopularnijih serija (horor) video-igara u prethodnom desetljeću. Nisam nikada igrao, vidio jesam kako to izgleda i kakav je gameplay tijekom godina, no nije me igrica nikada nešto naročito privukla. Prije dvije se godine pojavila nekakva filmska inačica koja službeno nema doticaja s igricom u vidu Willy's Wonderland s Nicolasom Cageom, a navodno je od 2015. godine počeo development ovog filma, koji se, ako financijski uspije, prolongirao na još dva nastavka. Iiiiii eto ga, gle čuda! FNAF je uspio unovčiti ogromnu lovu i tako sebi osigurati još filmova, makar ga je kritika popljuvala, ali i velik broj gledatelja. Sigurno vas zanima koliko je film vjeran igri i koliko se tu referenci dotiče? Pa, podosta, makar inicijalna početna priča nije ista i naprosto mi je nevjerojatno da smo ovdje, za razliku od hororičnosti i napetosti u igrama, ovdje dobili ultra mlak PG-13 proizvod koji je prepun cheesy trenutaka. Ponavljam, o igrama ne znam nešto puno, razumijem koncept i ponešto backstoryja, ali ne trebam biti ekspert u poznavanju ovog univerzuma da primijetim kako ovdje mnogo toga šteka i potpuno je bespotrebno, od nekih likova, pa do dosta scena i dijaloga. Da ne pričamo o nelogičnostima, gdje lik dovodi vlastito dijete noć poslije pljačke u istu radnju...i ono malo napetosti što je film imao dok se radnja gradila, izgubilo se u drugom dijelu filma, a sami pogledajte zašto. Ustvari nemojte, molim vas, da ne gubite vrijeme. Nakon pročitane trivije ocjena filma mi se podigla s 2 na 2,5, čisto zato što su se za neke vizualne komponente koristili pravim animatroniksima uz stvarne lutkare, ali i dosta truda uloženo je u neke tehničke aspekte filma, s čije strane nemam zapravo što previše za zamjeriti. Bilo bi super kada bi plot twist imao ikakvu pozitivnu notu u podizanju kvalitete filma, ili kada bi ovaj film barem u 30% situacija opravdao riječ "horor", međutim, to nažalost nismo doživjeli. Jedno od većih razočarenja ovih godine.

Nakon što rulja pred supermarketom na Crni petak proizvede niz tragičnih događaja, misteriozni ubojica inspiriran Danom zahvalnosti terorizira Plymouth, Massachusetts - začetno mjesto zloglasnog praznika...

Veliki sam ljubitelj Grindhouse filmova Death Proof i Planet Terror. Sve ono što je naknadno proizašlo iz trailera koji su služili kao filleri unutar Grindhousea, a to su filmovi Hobo With a Shotgun i Machete, također je postalo nešto što se smatra cult classicom, a jedan trailer mi je nekako uvijek odskakao od drugih, a to je bio trailer za nikada napravljeni slasher film Elija Rotha - Thanksgiving, s jako zanimljivom premisom serijskog ubojice koji napada one koji su mu nanijeli zlo na Dan zahvalnosti te ih ubija svim mogućim referencama na taj praznik. I eto, 16 godina poslije dobili smo i treći film iz Grindhouse trailera! Eli Roth (Hostel prvi i drugi, Cabin Fever, Green Inferno...) nije mi bio nešto naročito prekvalitetan redatelj, njegovi filmovi bili su neizostavni dio horor kutova u videotekama, no nikada nisam bio impresioniran ičime njegovim što sam gledao. Međutim, u ovo sam čak i polagao velike nade, prvenstveno imajući osjećaj da Roth neće previše odmicati od trailera 16 godina ranije i da će nastojati napraviti krvav i brutalan slasher kakvog smo mogli tada vidjeti. Thanksgiving pruža upravo to: krvav, splatterast, gory u mnogo trenutaka, zapravo jedan prilično ozbiljan film za kojeg sam mislio da će više biti crnohumoran negoli istinski horor flick, no u tome upravo leži njegova snaga. Navikli smo gledati zajebancije glavnih likova, umanjivanje ozbiljnosti situacije, preglumljavanja, užasno bedaste likove...no drago mi je da se dogodio rijedak slučaj gdje imamo ozbiljan slasher 21. stoljeća koji, osim klasičnih slasher manira, ima originalnu i dobro razrađenu ideju, intrigantnog ubojicu i dobre motive osvete koje možemo nalaziti u slasherskim draguljima s početka osamdesetih. Ubojica je zanimljivog izgleda, zlokoban i opasan, nema nikakvih nadnaravnih karakteristika i u dosta trenutaka zapravo možemo vidjeti njegovu dualnost, odnosno tragove ljudskosti a ne psihopatologije u potpunosti. Ubojstva su napravljena na jako zabavan način, općenito cijeli film uspješno animira kroz cjelokupno trajanje, a i društvena kritika konzumerizma i kapitalizma američkog društva ostavlja zahvalan dojam. Ubojičino javljanje i obavještavanje javnosti putem društvenih mreža napravljeno je korektno i korišteno je u granicama normale, što nije lako za pogoditi u modernim filmovima. Zamjeram mu što je posljednjih pola sata nevjerojatno ubrzao stvari i imam dojam kao da su odrezane neke scene samo kako film ne bi trajao preko dva sata, no vidno je kako smo htjeli što prije zaokružiti radnju i staviti pečat na rasplet. Iako ima fora twist, završnica filma mogla je biti izvedena jednako kvalitetno kao i prva polovica filma i od mene bi definitivno dobio veću ocjenu. BE THAT AS IT MAY, Thanksgiving je pravo osvježenje slasher podžanra i svakako jedan od reprezentativnijih hororaca 2023. godine. Tako mi je drago što je u konačnici realiziran i ostvaren i da mi je od Elija Rotha ovo postao dosad najbolji (Green Inferno nisam gledao) njegov film.