House of Wax (1953)

Profesor Henry Jarrod istinski je umjetnik čije su voštane skulpture nalik na prave ljude u životnom obliku. Nakon što mu poslovni partner zbog nesuglasica zapali radnju i ostavi njega u njoj, mjesecima kasnije ispostavlja se da je Henry živ i da je priredio novu egzibiciju, no ovoga puta s puno uvjerljivijim skulpturama s vrlo poznatim licima iz Henryjevog života...

Ovo mi je prvi susret s originalnim filmom House of Wax, no vjerojatno je dosta vas po videotekama moglo susresti remake iz 2005. godine s dosta drugačijom radnjom, no sa sličnom temeljnom pričom. Nisam ga nikada komentirao ovdje na blogu, no mogao bih uskoro. Još jedno poznatije djelo Vincenta Pricea svakako je House of Wax, uznemirujuć i prilično intrigantan film, pogotovo za ono razdoblje i na način da ga se predstavlja u 3D obliku, prilično je impresivan. Pedesete su izgleda za Pricea bile jako plodonosno razdoblje jer se ondašnja kinematografija poigravala sa svakojakim manevriranjima kako bi što više stupila u interakciju s gledateljstvom, što sam i spomenuo u prošloj recenziji za Priceov kasniji film The Tingler. Isto tako, ovaj film je jedan od prvih u kojima je glumio legendarni Charles Bronson, no ovdje je imao ponešto omanju ulogu. House of Wax nije nešto strašan film niti ima scary scene, a niti je baziran na njima, no ono što svakako ovaj film sadrži je ono što se na engleskom jeziku kaže: suspense, neku vrstu napetosti, uznemirenosti kada vidite što je sve ljudski um sposoban i spreman napraviti kada mu sve ode u propast. Zadovoljan sam viđenim, pokazalo se da je ovo stvarno jedna od najboljih Priceovih uloga i da se još jednom pokazalo u njegovim filmovima da je glumac istaknutiji od redatelja.

Film čak prikriva i neku mystery crtu koja je zapravo prilično jasna jer se nakon toliko psihološko misterioznih filmova čovjek jednostavno ne može ubaciti u zamku u ovako starijim prikazima, no interesantno je sve posloženo i precizno se posvetilo razvoju radnje da se dogodi što manji broj nepovezanosti i rupa u scenariju. Temeljna radnja zapravo je dosta zorrovski napravljena, osveta u obliku nepravednosti koja na kraju rezultira velikim antagonističkim crtama nekad glavnog protagonista. Uz nekoliko neefektnih prikaza akcijskih scena, svaka scena odiše nekom zanimljivošću te radnja nevjerojatno brzo prolazi, 80 i nešto minuta koliko traje film prođe u brzom periodu. Sama kulminacija događaja s lutkama i nestajanjem likova započinje dosta brzo i dinamično te su neke od skulptura urađene jako dobro i detaljizirano, gotovo da se i sami zapitate o čemu je u pojedinim scenama riječ. Na kraju filma postoji i nekakav oblik plot twista što dodatno dočarava zabavnu kompleksnost radnje. Dovoljno o samom filmu govori i poveća zarada na kino blagajnama za ono doba te je to očiti znak da su gledatelji prihvatili film kao pravo horror djelo, a ujedno jedno i od poznatijih. 

Uistinu dobar stari horror, za svakog ljubitelja horror filma i Priceove filmografije, a isto tako, ako vam se donekle svidio koncept remakea, svidjet će vam se svakako i original. Teško je uspoređivati original i remake, prvenstveno zato što se razlikuju po radnji, no moj glas bi u skoro svakom pogledu otišao originalu. Veoma dobar film.