Grave Encounters (2011)

Lance Preston i njegova ekipa pod nazivom 'Grave Encounters' kreću u razotkrivanje misterija jedne navodno opsjednute mentalne institucije gdje žele snimiti novi nastavak svoje televizijske emisije. Ubrzo otkrivaju da njihovo prijašnje lažiranje emisija neće uspjeti u ovom realnom opsjedanju nečeg što oni ne mogu tako lako spriječiti...

Iskreno, već mi se do grla popelo to uzdizanje i korištenje found footage kamera, iliti naški ''drmajućih'' kamera, koje su navodno snimljene ili pronađene prema istinitom događaju. Mislim da i ptice na grani pjevuše da je sve stvar većeg dizanja love na kino-blagajnama ili u prodaji. Nažalost, današnji horrori su takvi kakvi su, tu nema velike polemike, i moramo se pomiriti s onim što se snimi. Da stvar bude gora, nakon fame oko Paranormal Activitya, sve se češće može vidjeti takav način snimanja, a prethodnici spomenutog filma kao što su Blair Witch Project ili Rec, gube na svojoj popularnosti i redovno ga pokušavaju zasjeniti novi filmski pokušaji. Ne kažem da je to loše snimljeno, daleko od toga, treba se puno toga uzeti u obzir i dobrano skupiti muda da se krene u snimanje takvog oblika. Kurčenje ili ne, Grave Encounters je pred nama. Da, da, da...duhovi. Ponovno se prikazuju pred našim ekranima i ovog puta ih možemo vidjeti na ponešto drugačijem mjestu, a to je zatvorena mentalna ustanova gdje su se tretirali najgori mogući slučajevi. Dobro mjesto za snimanje, creepy atmosfera je svakako nezaobilazna, jer mjesto samo po sebi odiše jezom i dovoljno je da se zamislite da ste tamo u potpunom mraku. Ne baš lijepo, zar ne? Dobro, tu se recimo pogodilo. Likovi su na početku blago iritirajući sa svojim hvalisanjem, pogotovo njihov predstavnik. Kada se stvari pošteno zakompliciraju, vidi se dosta dobro upakirana gluma, dobro vrištanje, dobre mimike, ali ponekad pretjerane rečenice koje iskazivaju strah i nemoć.

Vjerojatno je ono što vas najviše zanima količina napetih scena. Pa, film gledam poprilično objektivno, tako da vam mogu reći da se može tu i tamo naići neka scena koja može izazvati blago strujanje kože, ali sve na čemu je film rađen je samo puko stvaranje napetosti i atmosfere kroz cijeli film. Ima se tu dosta toga vidjeti što se baš i ne viđa u filmovima ovakvog kalibra, ali me sve to ukupno i nije nešto previše očaralo. Na početku film i nije nešto zanimljiv te nam otkriva neke bitne dijelove bolnice s kojima ćemo se očigledno susretati kroz film. Predvidljivost je prisutna u dosta nivoa, pa tako otprilike možemo znati kako će, kada će i zašto završiti trajanje nekog karaktera ili radnje. Ono malo scary scena koje možemo vidjeti su odrađene dosta kvalitetno, efekti su na mjestu u skoro pa svim scenama, nisam zamjerao ni nemali broj premračnih scena, ni pretjerivanje koje se događa u krajnjim scenama filma. Drmajuća kamera nije nam ponudila nešto novo, noćnu vrstu snimanja, fotkanje nemani i dobre, iako nekada zamorne scene sa trčanjem, kada se kamera izgubi nakon što gledatelju vizualnost postaje nejasna. Pametno odrađeno, makar kaotično u par scena. Priča je, dakle, veoma jednostavna, samo što se puno toga događa u filmu što ja nisam očekivao, a vjerojatno nećete ni vi, nisam znao da duhovi mogu napraviti toliko toga.

Grave Encounters mi je očekivano solidan film koji će vjerojatno pronaći poveću količinu svojih miljenika, jer danas ovakvi filmovi jako dobro prolaze. Mene nije nešto previše očarao, nije me naježio, a ni iznenadio u većim količinama. Da je dobar film, to je istina, u usporedbi sa današnjim ostvarenjima. Mrvicu da je više iskoristio potencijal koji je imao, imali bi novi hit.