Candyman (1992)

Candyman je misteriozna urbana legenda sa kukom u ruci, koja je slučajno pozvana od strane studentice koja istražuje njegov slučaj...

Ispričavam se što me nema već neko vrijeme te se tu i tamo u desetak dana pojavim sa jednim horrorom, stisle su me obaveze, pa se tako smanjio i broj filmova za gledanje, a imam ih i previše na repertoaru. 

Razdoblje 90-ih u svijetu horror filmova bilo je nekako po strani. Tišina koja je vladala tim desetljećem bila je razbijana s nekim dobrim, vrlo dobrim i odličnim horror filmovima, koji su i dan danas ostavili dubok trag i bili uzori mnogim suvremenim filmovima. Upravo to zatišje omogućilo je isticanje pojedinim redateljima da naprave bum i sa nekim urbanim legendama, slasherima ili monstrumima pokrenu novu lavinu horror franšiza. Jedan od njih je Bernard Rose, koji je prema priči Clivea Barkera početkom 90-ih stvorio Candymana, 'legendu' koja se pojavljuje nakon što pet puta pred ogledalom kažete njegovo ime. Candyman, kojeg je utjelovio poznati Tony Todd, početak je trilogije koja se bavi upravo tom legendom, a drugi i treći dio su manje poznati te nisu postigli uspjeh kao i prvi dio. Candyman je postao kultni film pretežito zbog svojeg psihološkog efekta, uz to je još i vrlo dobar slasher, jedan od najboljih Barkerovih uradaka koji obrađuje već legendarni mit o Krvavoj Meri, koja se pojavljuje u ogledalu nakon što tri puta izreknete njeno ime...zbog svih tih aspekata i zbog dosta slobodnog prostora početkom desetljeća, Candyman je svakako obilježio devedesete i postao klasični horror film.

Film je doista za svoje vrijeme bio jeziv. Ono što je jezivo kod njega jest to što on nije strašan u smislu da će vas natjerati da ga isključite na par minuta ili da ćete ga preskakati, nego vam stvara napetost cijelo vrijeme, odnosno par minuta prije i poslije ključne scene u razvitku priče, a tu je svakako zaslužan i soundtrack filma, koji je po meni jedan od najatmosferičnijh i najezovitijih glazbenih filmskih uradaka uopće. Svakako je jedna od odlika filma i odličan soundtrack. Tony Todd je vrhunski odglumio osvetnika s kukom, o kojemu je ispričana i kratka (ne naporna) životna priča, te se na neki način objašnjava zašto Candyman uporno ubija nevine žrtve. Dobra stara Virginia Madsen bila je odlična studentica koja je svojom lijepom pojavom dodatno ukrasila mrak kojim se film okružio. Naravno to je pozitivan mrak, dostojan velikih horror pisaca, kao što je već spomenuti i pohvaljeni Clive Barker. Krvi nema kao u klasičnim slasherima, vidimo je u znatnijoj količini u zadnjoj polovici filma, kada Candyman postane aktivan u realnom svijetu. Brutalnih scena također se može pronaći, dvije-tri će vam svakako zapeti za oko i izazvati u vama nelagodu i pomalo gađenje. 

Sve u svemu, vjerujem da je većina vas pogledala ovaj film, bilo da ste ga gledali na televiziji, ili iz videoteke, ili ste ga skinuli. Njegova dramatika i strah od urbanih legendi omogućili su mu proboj na sam vrh žanra, a od Candymana napravili neizostavnu noćnu moru bilo kojeg klinca rođenog u to doba.