Annabelle (2014)

Mladi par s prinovom na putu počinje doživljavati neobične i uznemirujuće događaje koji uključuju starinsku lutku nakon što im dom nenadano posjete pripadnici sotonističkog kulta...

Horor žanr se kod najšire mase zadržava već par godina gotovo jedino preko filmova koji se prikazuju u kinima, oko njih se diže najveća pompa, iako možda nedovoljna, oko njih se čak traži i karta više te se zna dogoditi da se i u potpuno neočekivanim mjestima popuni kino dvorana. Sad, koliko su to neki određeni horori zaslužili to je stvar percepcije. Tako već godinama dobivamo filmove poput Paranormal Activity , Insidious , Sinister i film od prošle godine - The Conjuring, a ne moram ni pričati o side hororima koji nisu dobili priliku za kino dvorane i o njihovoj brojnosti. 2014. godine nekome je na ideju došlo da napravi svojevrsni prequel Conjuringu i od uspješnosti navedenog napravi jednaku ili barem slično dobru zaradu, a riječ je o filmu Annabelle. Annabelle prikazuje događaje nastale prije Conjuringa kroz istinitu priču o ukletoj lutki koja se i dan danas čuva u Muzeju Okultnog od bračnog para Warren čije utjelovljenje možemo vidjeti u Conjuringu. Na nešto banalniji način dobili smo film koji s prijašnjim događajima najavljuje ono što smo već vidjeli i ta formula automatski je manje misteriozna jer otprilike znamo u kojem će se smjeru priča kretati. Gledatelji u kinu bili su (osim manjka osnovne kulture gledanja filma i neprestanog komentiranja svega mogućeg) dobro prestrašeni na neke određene scene, a što se tiče mog osobnog dojma, mogu reći kako me film nije nimalo oduševio, čak mi je i drago što sam išao gledati s vrlo malim očekivanjima i nisam dobio nešto puno više. Annabelle je prilično blijeda kopija svog "prethodnika" i osim nešto inovativnih i uistinu interesantnih scena, film nije nešto što će se pamtiti osim ako se netko ne sjeti štancati nastavke i raditi opetovanu glupost od žanra.

Idemo malo razgranati ono što se dosad reklo; počinjemo od mirne, tople obiteljske priče gdje se na prvu sve čini idilično, zaposlen muž, brižna majka s velikim trbuhom i nova lutka u već impresivnoj kolekciji lutaka. Idila se prekida kada se u kući pokraj dogodi ubojstvo i kada se pripadnici kulta namjere i na naše protagoniste. Nakon toga, sve što možemo vidjeti ide u jako jednostavnoj oscilaciji - mir od nekih 10-ak minuta, 3-4 minute straha, zatvaranja očiju i jakih zvukova pa onda opet mir u filmu i tako opet i opet i opet...ne sviđa mi se klasična špranca kod filmova, to je jednostavno nešto što se nakon 100 godina kinematografije ne smije dozvoliti, a sve se to može izbjeći ukoliko imate kvalitetne ljude za rad na projektu, no od kvalitetnijih imena jedino sam primijetio Jamesa Wana i to ne u krucijalnoj ulozi. Glavna problematika Annabelle je ta što se film nije trudio odvojiti od prosječne količine sličnih filmova, imam osjećaj da je u očima ekipe zaslužne za film više bio simbol dolara nego želja za pravim i inovativnim zastrašivanjem gledateljstva, kao što je to recimo napravio Conjuring, koji se nikako s Annabelle ne može uspoređivati. Na stranu želja za zaradom koje opet ima nadprosječno puno sudeći po dosadašnjim statistikama, određene scary scene u filmu odrađene su vrlo impresivno. Nema ih nešto puno ako ćemo realno, ali scene koje traju duže od 5 minuta uistinu su dobro koncipirane, primjerice, zadnja scena iz trailera koja u traileru nije trebala biti ili scena u podrumu od koje malo tko može ostati imun. To su scene koje su jako dobro upotpunile bljedilo i prazninu koju ostatak filma donosi, naprosto se nisam mogao uživjeti u samu pojavu lutke ili u neka iščekivanja što bi sljedeće lutka mogla proizvesti, svi ti prizori su naočigled pretenciozni, jer, dok vam kadrovi vremenski pumpaju strah, krajnji ishod je u većini scena ipak ispod očekivanja. Sve vam govori kad je pola kina vikalo što će se dogoditi i kako će se radnja odvijati, to je znak da je riječ o prozirnoj priči koja nema neki twist ili neobičnosti. Gluma je u nekim dijelovima solidna, a u nekim dijelovima odlična, sve pohvale idu glavnoj glumici koja je nosila cijeli film i odlično se uklopila u nemir, sreću, strah, bijes i tugu. Film je isto tako bez problema mogao trajati i 15-ak minuta manje, ako isključimo neke scene koje su se bespotrebno odužile ili su se razvijale u više smjerova.

Mimo nekulturnih osoba s kojima sam dijelio dvoranu, nisam se uspio dovoljno uživjeti u film jer mi nije ponudio očekivanu atmosferu i kontakt. No, kako sam i rekao, nisam išao s nikakvim očekivanjima, tako da se nisam ni razočarao ni oduševio. Daleko od toga da je film iznad prosjeka, ali puno toga mu je nedostajalo da se približi sličnim filmovima koje smo imali prilike vidjeti prijašnjih godina. Nadam se da će fama oko Annabelle prestati i da ćemo se okrenuti nekoj novoj priči.